Franjevački samostan Košljun

Sveti Franjo i franjevački red

Sv. Franjo Asiški rođen je u Asizu 1182. od roditelja Petra Bernardona trgovca tkaninama i Ivane iz plemičke obitelji Pica iz Francuske. Franjo je bio kršten kao Ivan u odsutnosti svoga oca. Kad se otac vratio u Asiz s uspješnog poslovnog putovanja po Francuskoj, promijenio mu je ime u Franjo. Franjo je primio osnovno obrazovanje u crkvi Sv. Jurja, ali izgleda da ga je više zanimao dobar život i prednosti koje je pružala bogata trgovačka obitelj. Sanjao je u mladosti da postane slavan vitez. Franjo se borio u bitci 1202., koja se vodila između Asiza i Peruđe te završila porazom Asiza i zatvaranjem Franje. Nakon što je otac platio otkupninu pušten je iz zatvora slijedilo je razdoblje jednogodišnje bolesti koja ga je potaknula da ozbiljno razmisli o svojoj budućnosti. Ali nakon oporavka, Franjo je opet pokušao zadobiti čast viteza i poduzeo je ekspediciju u službi pape, da bi se vratio u Asiz iz poslušnosti prema Božjoj volji, koja mu se očitovala u snu u Spoletu. Otada se način njegovog života počeo mijenjati.

Sam Franjo smatra da je presudan trenutak za njegovo obraćenje bio njegov susret s gubavcem. Bilo je to Božje djelo, naveo je on u svojoj Oporuci, koje je konačno prevladalo njegovo gađenje prema gubavcu i promijenilo “gorčinu u slatkoću”. Od toga trenutka Franjo će živjeti s gubavcima i izopćenicima iz svijeta i tamo naći Krista, patnju, raspetog Spasitelja. Doživljava veliku duhovnu promjenu pa se posve posvećuje Bogu i ostavlja one vrednote koje su do toga trenutka bile glavni motivi njegova života.

1206. našao je usmjerenje za svoj život u glasu Raspetog koji mu je progovorio s križa u razrušenoj crkvi San Damiano, upućujući Franju da ponovno izgradi crkvu koja se raspadala oko njega. Napustivši svoju obitelj i baštinu, Franjo je uzeo evanđelje kao svoje životno pravilo te se nazvao “glasnik velikoga kralja”.

Posvećujući se fizički ponovnoj izgradnji crkve San Damiana zajedno sa služenjem gubavcima, on je svojim jednostavnim životnim stilom privukao pozornost, i ubrzo su se i drugi željeli pridružiti Franji i njegovu novom poduhvatu. Tražeći jasno uputstvo u evanđelju, on i njegovi sljedbenici naišli su na one odlomke u kojima Isus upućuje svoje učenike da ništa ne uzmu sa sobom na putovanju jer se nalaze u misiji u kojoj će propovijedati obraćenje i kraljevstvo nebesko. Skupina je narasla na dvanaestoricu pa su se Franjo i njegova braća 1209. uputili u Rim da traže odobrenje za svoj jednostavni, siromašni, evanđeoski način života od Inocenta III. Dajući toj skupini usmeno odobrenje za njihovo životno pravilo, Inocent im je dao i dopuštenje da propovijedaju pokoru. Tada i službeno započinje novi red koji će se nazvati bratstvom Male braće.

Od trenutka kada je Franjo susreo svog prvog brata, nikada neće više biti ponovno sam i osnovna okosnica njegovog jednostavnog života bit će odnos prema braći i sestrama koje mu je dao Bog. Franjevački pokret dalje će naglo rasti oko Franje. Klara Asiška postala je dio franjevačkog bratstva 1212., upravljajući drugim franjevačkim redom “Siromašnih gospođa” u samostanu Sv. Damjana gdje će živjeti u potpunom siromaštvu do svoje smrti 1253. Pored te Franjine braće koja su obećala da će živjeti u siromaštvu, čistoći i poslušnosti u Prvome redu, i drugi muškarci i žene pridružit će se duhu i načinu života franjevaca kao članovi Trećeg reda koji žive u braku ili ne sklapaju braka.

Sam Franjo nastavio je voditi franjevački pokret svojim primjerom i učenjem. Pored propovijedanja, Franjo je sudjelovao u radu misije reda među onima koji nisu vjernici. Idući u potragu za mučeništvom, Franjo je putovao u Siriju 1219., gdje je došao u križarski logor. Nakon strahovitog poraza križarske vojske, Franjo je otišao u logor sultana gdje je s njim razgovarao o kršćanskoj vjeri, ali nije uspio obratiti sultana i postići mučeništvo za sebe.
Vrativši se u Italiju zbog jasnijeg definiranja sve brojnijeg Reda Franjo sastavlja novo Pravilo koje odobrava papa Honorije III., 29. 11. 1223. Franjo je odstupio od svog položaja generalnog ministra reda i zadnje godine svoga života proveo je u molitvi i propovijedanju.

U prosincu 1223. Franjo je u Grecciu proslavio Božić zorno prikazujući Isusovo rođenje u Betlehemu na ponoćnoj misi pomoću skupine likova, među koje su pripadali ljudi i životinje, kako bi vjernici zorno i opipljivo doživjeli siromaštvo i poniznost utjelovIjenja. Sljedeće godine, 17. rujna, dok je molio na brdu La Verna, Franjo je bio obilježen stigmama, ranama raspetog Krista koje su se pojavile na njegovim rukama, stopalima i boku. Sve više slabeći zbog bolesti i gotovo potpuno slijep, sastavio je sljedeće zime Hvalospjev brata sunca u kojemu hvali Boga i stvorenja pozivajući ljude da mu se pridruže u himnu hvale svih stvorenja koja su ljudima sestre i braća, tako što će živjeti u miru i poniznosti.

Franjo je svoje dane završio u maloj crkvi sv. Marije od anđela, “Porciunkuli”, gdje je umro uvečer 3. listopada 1226.u 45. Godini života, 20 godina nakon svoga obraćenja, a pokopan je sljedećeg dana u crkvi Sv. Jurja u Asizu. Papa Grgur IX. kanonizirao je Franju 16. srpnja 1228., postavljajući istovremeno kamen temeljac za baziliku sv. Franje, u koju je Franjino tijelo preneseno 25. svibnja 1230.

Razvoj Franjevačkog reda

Već u 13. stoljeću Franjevački red je narastao na više od 30.000 članova. Ali, velik broj članova donio je sa sobom i opasnosti i teškoće. Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijediti Franju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenja. Neki su u tom i pretjerali. Drugi su smatrali da je Pravilo, takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi u život.

Te napetosti i sukobi u Redu produžili su se i kasnije, u 14., 15. i 16. stoljeću, jer su neki naginjali ublažavanju strogosti i bili za život u velikim samostanima s određenim posjedima a drugi za opsluživanje Pravila bez olakšavanja. Ovi su prozvani opservantima (opslužiteljima) a oni prvi konventualcima (samostancima). Da bi život za jedne i za druge bio nekako moguć, opservanti su dobili svoje odijeljene samostane i posebne poglavare a samo im je opći poglavar (generalni ministar) bio zajednički s konventualcima. Takvo stanje, očito, nije moglo dugo potrajati pa je papa Leon X. g. 1517. potpuno odijelio opservante od konventualaca.

No i kod opservanata znao je zanos popustiti pa su se onda ponovo pojavljivale nove struje, tako npr. u Italiji koncem 15. i u 16. st. reformati, koji su zaveli silnu strogost. U Španjolskoj su se pojavili vrlo strogi bosonogi franjevci sv. Petra Alkantarskog – alkantarini, u Francuskoj rekolekti i drugdje drugi. Poseban red nastao je od opservanata i konventualaca u 16. st.; bili su nazvani kapucinima i nastavili su vrlo uspješno djelovati sve do danas.

Papa Leon XIII. ponovo je objedinio g. 1897. iscjepkani franjevački prvi red i priznao kao zasebne skupine samo tri: opservante, konventualce i kapucine.

Djelovanje Franjevačkog reda

Unatoč unutarnjim borbama, koje su se uglavnom vodile oko opsluživanja siromaštva, djelovanje Reda bilo je i snažno i vrlo korisno.

1. To su najprije unutarnje misije: obraćanje kršćanskog puka, koji je nerijetko zanemario svoj vjerski život i odao se manama: mržnji, oholosti, svađama, a vodeći krugovi nepravdi i raskalašenom životu. U svakom stoljeću nastupali su apostolski nadahnuti franjevci i vraćali ljude kršćanstvu. Napomenimo barem neke: sv. Antuna Padovanskog iz 13. st., sv. Bernardina Sijenskog, sv. Ivana Kapistrana i sv. Jakova Markijskog iz 15. st. između stotina i tisuća drugih. To su bili ljudi koji su vraćali svijet Bogu a brinuli se i za mir i dostojanstvo čovjeka, ne samo u moralnom nego i u materijalnom pogledu: oni su otvorili prve kreditne kuće (montes pietatis) da zaštite ljude od lihvara. Tu su zatim sjajne franjevačke izvanjske misije. Ovdje možemo spomenuti samo najvažnije: Kinu i daleki Istok, kamo su franjevci prodrli već u 13. st. Uz Kinu, zašli su i u Japan, na Filipine, Indiju, Perziju, Mongoliju, Afriku.
2. Blistavo poglavlje franjevačkog djelovanja predstavljaju i američke misije. Srednja Amerika, osobito Meksiko, zatim Čile, Peru, Ekvador, Argentina, Bolivija, Brazil i napokon Sjeverna Amerika, gdje se najviše ističe Kalifornija. Tu i danas imena gradova svjedoče da su ih osnovali franjevci: San Francisco, Santa Clara, San Bernardino, Sacramento, Santa Fe, San Antonio, Los Angeles… Njihovo je značenje tamo ne samo vjersko, nego i humano, jer su pružali urođenicima i kulturu i štitili ih pred bezdušnim djelovanjem konkvistadorske vojske. Izvanredne zasluge stekli su franjevci u Svetoj zemlji. Svojim fermanom egipatski kalif Bibais II. dopustio je g. 1309. “redovnicima od konopca”, i to samo njima, da borave kod Sv. Groba u Jeruzalemu i u Betlehemu. Unatoč pravnim odredbama franjevci su morali trpjeti brojna nasilja, otimanja, iznuđivanja, progonstva i ubijanja, ali su se održali sve do našeg vremena.
3. Iako je sam Franjo bio neobrazovan, i premda prvotni smjer u Redu nije pogodovao studiju, još za života sv. Franje a pogotovo kasnije, tijekom 13. i 14. stoljeća, zablistali su franjevci i na području školstva i stekli, zajedno s dominikancima, najveći ugled na sveučilištima – Parizu, Oxfordu, Kölnu i na mnogim drugim školskim središtima. Dovoljno je spomenuti tri blistava predstavnika: sv. Bonaventuru, Rogera Bacona i bl.Ivana Duns Scota, da se vidi kako su osvojili same vrhunce u filozofiji, teologiji i znanostima svoga doba. Oni su se nadahnjivali onim što je za Franju i njegov Red značajno: ulogom Kristovom u svijetu, postavljajući ga u samo žarište svijeta, i naglašavali su prvenstveno mjesto ljubavi i volje u čovjekovom životu, u životu svake osobe pa i u životu Božjem. Sv. Bonaventura je bio, po svom mističnom zanosu za Krista, kao neki novi sv. Franjo, ali je u sebi nosio ono čega sv. Franjo nije imao: duboko obrazovanje i sposobnost organizatora. Ivan Duns Scot najdublji je mislilac među srednjovjekovnim filozofima i teolozima. Roger Bacon je sjajni preteča kasnijeg znanstvenog shvaćanja i osvajanja svijeta.

Središnji elementi franjevačke karizme

• radikalno evanđeoski život u nasljedovanju Isusa Krista
• život potpune darovanosti Bogu u življenju evanđeoskih savjeta
• život u duhu molitve i pobožnosti
• život u trajnom obraćenju i pokori
• život u bratstvu i solidarnosti
• život u evanđeoskom siromaštvu i malenosti
• sudjelovanje u poslanju Crkve: evangelizacija riječju i svjedočanstvom života
• zalaganje za pomirenje, mir i pravednost
• zalaganje za poštivanje svega stvorenoga

Struktura Franjevačkog reda

Redom upravlja generalni ministar (doslovno: poslužitelj) sa svojim vijećem – generalnim definitorijem.

Red se grana u pokrajine ili provincije; pojedinu provinciju sačinjava više samostana. Na čelu provincije stoji provincijalni ministar ili provincijal sa svojim vijećem ili provincijalnim definitorijem.

Samostan je mjesna redovnička zajednica pa onda i kuća u kojoj ona boravi. Njom upravlja gvardijan (doslovno: stražar) uz pomoć svoga zamjenika ili vikara.