Duhovne vježbe bogoslova zagrebačke bogoslovije
Isus veli svojim učenicima „Dajte im vi kruha“…, dajte im vi vremena,…, dajte im vi sebe… U rano poslije podne, u petak 26. veljače, krenuli smo na put do, nama već poznatog i dragog franjevačkog samostana na „svetom tlu“ otočića Košljuna, s mišlju i pitanjem u srcu „što bi se to na duhovnim vježbama trebalo sa mnom dogoditi, čemu to, zašto nekud putovati…“. Krenuli smo sa željom u srcu i duši da Gospodinu „damo vremena, sebe…, da budemo sa sobom i s Njime…, da osjetimo da jesmo i da nas On, kao i braća i sestre trebaju.“
Nakon putovanja autobusom i kraće brodicom te nakon smještaja u sobe franjevačkog samostana i okrijepe večerom, duhovne su vježbe započele zazivom Duha Svetoga u kojem se izražava prošnja, vapaj za Božjim vodstvom tijekom svih dana duhovnih vježbi. Nakon zaziva Duha Svetoga, voditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, uveo je sve nas bogoslove u samu bit i svrhu duhovnih vježbi istaknuvši kako su one prilika da već poznate stvari i saznanja nekako drugačije osjetimo i zapazimo u čemu naravno pomaže šutnja koja je bila obavezna svih dana duhovnih vježbi. Naravno, osim bogoslova i voditelja, na duhovnim vježbama također su prisustvovali i naši poglavari: rektor Anđelko Košćak, duhovnik Vlado Razum te dvojica odgojitelja Mislav Kutleša i Ivica Cujzek. Dan je, kao i svi ostali dani duhovnih vježbi, završio molitvom Povečerja.
Svaki je dan duhovnih vježbi započinjao molitvom Jutarnje zajedničkim doručkom u šutnji i slušanju klasične glazbe. Zatim bi uslijedio prvi od dva nagovora toga dana (tako da je prvi nagovor bio prijepodne, a drugi poslijepodne). Isto tako sveta misa slavila se svakoga dana, a osobito svečana bila je nedjeljna sveta misa kada su u koncelebraciji bila dvojica naših domaćina fra Klement i fra Stipe te je uz nas bogoslove na misi bio i narod iz okolnih mjesta. Dobro je pripomenuti da je između svake „točke“ dnevnog reda duhovnih vježbi bilo poprilično vremena za razmišljanje, molitvu, čitanje Svetog pisma i duhovnog štiva i tome slično, a sve to u svrhu izgradnje što boljeg odnosa s Bogom te suočavanja sa samim sobom, tj. sa svojim manama, vrlinama, grijesima, pogreškama i pitanjima koja nas muče. Dakako postojala je i mogućnost razgovora s voditeljem duhovnih vježbi jer, kako je to u jednom od nagovora voditelj i napomenuo, nagovori ne iscrpljuju u potpunosti svoju temu nego su neke stvari ostavljene na osobno promišljanje u kojem se mogu javiti poteškoće koje je onda moguće riješiti u razgovoru s voditeljem. Razgovor s voditeljem i osobno promišljanje mogu biti osobito plodonosni i zbog mira koji se na otoku osjeća uz koji dakako ide i prekrasna priroda koja stvara istinski zadivljujuće i prekrasne prizore pogodne za posvješćivanje Božje veličine i dobrote.
Voditelj je prvi nagovor održan u subotu započeo promišljanjem nad odlomkom s početka Ivanova evanđelja u kojem se opisuje kako Isus poziva prve učenike (usp. Iv 1, 35 – 39). Upravo vezano uz ovaj odlomak, voditelj je naglasio kako je naš život pun slučajnih susreta koji zapravo nisu tako beznačajni i neznatni kako to mi uobičajeno mislimo jer se upravo iz takvih susreta često događa nešto veliko i značajno. Usmjerivši se i na Isusovo pitanje „Što tražite?“ voditelj je rekao da Isus i nas danas pita što mi tražimo, što mi želimo. Voditelj je ovo veoma jasno i upečatljivo izrekao: „Bog želi da mi želimo, On hoće da mi hoćemo.“ Baš tom pitanju „želja“ voditelj je posvetio svoj zadnji nagovor u ponedjeljak u kojem se osvrnuo na dobre i loše želje i na to koje od njih treba hraniti, poticati, a koje od njih treba odbacivati i od njih se suzdržavati. Drugi nagovor u subotu bio je posvećen razjašnjenju važnosti šutnje u kojem je napravljena razlika između pozitivne, dobre šutnje (na koju smo svi bili pozvani tijekom duhovnih vježbi) i one negativne šutnje koja zapravo izvire iz povrede, oholosti, depresije, tjeskobe, raznih drugih poremećaja i sl. U nedjeljnim nagovorima voditelj je u dva dijela govorio o pitanju raspodijele vlastitog vremena s ciljem da se tijekom dana nađe vremena za molitvu, za ono istinsko obraćanje Bogu. Osobito upečatljive bile su riječi voditelja kada kaže da „ono za što nemam vremena nije mi ni važno, jer da mi je važno pronašao bih za to vremena“. Zasigurno da ove riječi mogu svakoga potaknuti na promišljanje kojim stvarima u životu pridaje titulu prioriteta, a koje stvari zanemaruje. Te riječi mogu biti motivacijom za bolju organizaciju vlastitog vremena. Ono što valja napomenuti jest i to da je voditelj tijekom gotovo svih nagovora često citirao neka djela ili poznate filozofe i teologe što je zasigurno bilo korisno za duhovnu, ali i za intelektualnu izgradnju.
Duhovne vježbe završene su misnim slavljem u ponedjeljak na kraju kojeg je duhovnik zahvalivši Bogu na vodstvu tijekom proteklih dana, zahvalio i svim sudionicima duhovnih vježbi. Tim riječima zahvale pridružio se i voditelj. Nakon tih zahvalnih riječi, svi zajedno dali smo hvalu Bogu poznatim himnom Tebe Boga hvalimo (Te Deum). Na kraju ručka, rektor se obratio svim prisutnima osvrnuvši se na protekle dane, posebice na nagovore te zahvalivši našim domaćinima na gostoprimstvu, ljubaznosti i svakom trudu da nam boravak na Košljunu učine što ljepšim. Govoreći o gostoprimstvu, rektor se spomenuo kako se takvo gostoprimstvo obnavlja iz godine u godinu na čemu je isto tako izrazio veliku zahvalnost.
Na kraju htio bih reći kako su ove duhovne vježbe mogle svakom biti korisne za izgradnju vlastite duhovnosti i odnosa s Bogom, ali naravno pod uvjetom da su se ozbiljno shvatile i prihvatile. Stoga duhovne vježbe nisu vrijeme godišnjeg odmora niti su vrijeme za druženje, nego su one vrijeme intenzivnog duhovnog rada, točnije vrijeme intenzivne molitve, promišljanja, kontemplacije i sl. što nas može podsjetiti i na boravak trojice učenika na brdu Tabor za vrijeme Isusovog preobraženja. No, sve to ništa nam ne bi koristilo ako ne bismo taj molitveni život prenijeli u ovaj naš konkretan život i svijet koji zapravo vapi za Bogom, a da toga često nije ni svjestan. Možda i mi želimo kao i Isusovi učenici ostati na brdu Tabor, ali ipak Isus želi da siđemo u konkretnost svoje okoline i da svoju vjeru svjedočimo svojim isto tako konkretnim djelima u čemu se i sastoji temeljni kriterij autentičnosti naše vjere koja nikako ne može počivati samo na riječima jer mislim da je u tom slučaju i naša duhovnost pomalo iskrivljena i ne ide u dobrom smjeru.
(sa stranica nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa)